Utorak, 18 Veljača 2014 13:05

Vrijeme je da i hrvatski restorani uvedu dječje menije

Autor:  Ivan Violić

Restorani sa specijaliziranim dječjim jelovnicima, i drugim sadržajima za djecu, u mnogim su civilizirnim sredinama postali prirodan i rastući segment restoranske i turističke industrije. Posvuda osim kod nas.

Prelistavanje room servicea ubraja se među moje omiljene razonode. Kao i svaki pažljivi čitatelj jelovnika u room serviceima, odavno sam se naviknuo da ama baš svaki iznozemni hotel s pet zvjezdica unutar sobne posluge nudi i posebni dječji meni. Dječji jelovnik u ovom slučaju ne označuje smanjene porcije, kako se to često shvaća u nas, pa se nekom gladnom i restoranskom atmosferom zbunjenom osmogodišnjaku ponudi pola bečkog, ili četiri ćevapa.

Dječji jelovnici pažljivo su osmišljene kolekcije pretpostavljene best of mlađe tinejdžerske hrane, koji znatno podižu promet pojedinog hotela ili restorana.
Hotelski se dječji meniji tako uglavnom temelje na pizzama, špagetima, hambugerima, spring rollsima, ribljim prutićima, pilećim krilciima ili, u luksuznim varijantama, pohanim škampima i sendvičima od angus beefa.

Vidljivo je da takvi meniji ne promiču nutricionistički najzdraviju hranu, ali su financijski itekako isplativi: budući da su jednostavni, hotel ih može isporučivati u bilo koje doba dana, klinci ih žele naručivati, da bi imali čime zabavljati uz televiziju ili videoigre, a razlika u ulaznoj cijeni sastojaka i izlaznoj cijeni gotovog jela upravo je golema: u londonskim hotelima-palačama dječja Margharita košta između 14 i 16 funta, dakle desetak puta više od njene ulazne cijene.

Kada je, pak, riječ o restoranima, svi turistički orijentirani lanci već su davno razvili dječje menije: bilo da je riječ o downmarket sustavima, poput McDonaldsa ili TGI-a Fridaysa, ili o velikim steakhouse kućama.

Dječji se meniji već jako dugo nude i u kineskim i tajlandskim restoranima. Poznati londonski Blue Elephant, ionako uređen na granici lunaparka i džungle, posjeduje dugi dječji meni, kojem je jedan od ciljeva da ublaži agresivne okuse autentične tajlandske hrane, kakva  se kuha na tom po mnogočemu sjajnom mjestu.
I tradicionalni nacionalni restorani, poput bečke Plachutte (malog obiteljskog lanca gostionica, gdje se pripravljaju valjda najbolji bečki odresci na svijetu), u posljednjih su nekoliko godina razvili specijalne dječje jelovnike.

Porast broja restorana s dječjim menijima savršeno je logičan. Djeca su, s jedne strane, veliki potrošači. S druge pak strane roditelji prirodno pstrahuju da im klinci ne ostanu gladni, muče se s odbijanjem hrane i s njihovim nestrpljivošću da sjede u dosadnim restoranima, dok se vani, eto, događa toliko toga zanimljivog.
Restorani s dječjim menijima, i s drugim sadržajima za djecu, stoga su mnogogdje postali prirodan i rastući segment restoranske i turističke industrije.

Posvuda osim kod nas. U Zagrebu, koliko nam je poznato, ni jedan restoran ne nudi posebni dječji jelovnik (ovdje ne račnamo smanjene porcije). Na moru se, također, ne možemo sjetiti ni jednog ozbiljnijeg restorana s dječjim menijima.

Jasno je, naravno, da  se gastronomski restorani ne mogu baviti takvom vrstom ponude: zato, uostalom, na engleskoj televiziji za djecu kuha Jamie Oliver (čiji je kuharski stil jednostavan i pristupačan), a  ne Gordon Ramsey, koji posjeduje niz Michelinovih zvjezdica. Uistinu bi bilo neprikladno i neobično da, primjerice, Dino Galvagno razbija glavu smišljajući tinedjžerske varijacije svojih lokalno-globalnih origamija, ili da Daniela Kramarić filozofira o tome kako da  desetogodišnjacima približi žive škampe na pjenici od limete.

Ali, restorani koji se ne bave visokom gastronomijom, a koji su orijentirani prema obiteljskoj publici, mogli bi solidno zaraditi razvojem dječjih menija.
Zagrebački Okrugljak tipičan je primjer. Jedne sunčane subote u lipnju u Okrugljakovu je vrtu sjedilo valjda stopedeset ljudi, uključujući i vrlo mnogo djece.
Klincima, naravno, nije trebao pravi meni, jer se oni sasvim sigurno ne mogu diviti izboru steakova od Black Angusa, ali bi im dobro došao jedan manji, zabavno dizajnirani  jelovnik s hranom koja je za njih prikladna i koja bih ih mogla privući.

Isto vrijedi i za Mostove (koji su svojedobno imali dječji meni, ali samo vikendom), Šestinski lagvić i mnoga slična mjesta, kao i za većinu velikih terasa na moru.
Valja očekivati kako je samo pitanje vremena kada će dječja i tinejdžerska “gastronomija” postati  redoviti segment hrvatske  restoranske i hotelske industrije.

Pročitano 976 puta
Ivan Violić

Iskoristite posebnu ponudu i pretplatite se na časopis Akademija Magazin za samo 110,00 kuna.

Pretplatite se!

Srodni sadržaj (po oznakama)

  • Hrana je vrlo ozbiljna igra

    Akademija vrlo angažirano pristupa temi igre u kuhinji. Tečajevi koje pripremamo odraz su novih spoznaja i vrlo dinamične scene moderne kulinarske edukacije djece u raznim dijelovima s

  • Vražićak u restoranu? Bez panike, molim!

    Strahujete li od odlaska u restoran sa svojim nestašnim mališanom, sklonim nepredvidivim vragolijama? Nepotrebno. Thomas Schafer-Elmayer, u svojoj knjizi dječjeg bontona, otkriva kako