Utorak, 29 Travanj 2014 09:34

Gablec za uživanje u izvornosti namirnice

Autor:  Nenad Trifunović

U Domaćici možete pojesti jeftin obrok u kojem se prepoznaje istinsko kuhanje temeljeno na jednostavnoj koncepciji dnevno svježih domaćih jela

Kako ocijeniti restoran u kojem si bio jedanput ili dvaput, ili mjesto u kojem si bio petnaestak puta, ali unutar devet godina? Ocjenjujući uslugu, ambijent, meni i vinsku kartu, sadržaj - osjećam se pretenciozno.
Restoran je prirodno mjesto sastanaka, poslovnih ili privatnih. Obišao sam ih nemali broj i povremeno doista uživao, beskrajno sam im zahvalan na tome i pamtim ih zbog toga. Ipak, ako iskreno želim odgovoriti na pitanje „Gdje jedem?“, onda to nisu restorani.
Mnogo mi je važniji svakodnevno dobar gablec negoli sedam savršeno osmišljenih slijedova triput na godinu. Zato što mi je bilo puno teže pronaći dobar gablec nego najelaboriraniji restoran. Kad se sva dodana vrijednost i predstava svede na jednu i najvažniju, sadržajnu, onda je to namirnica - i samo namirnica.
Međ. Veseli meni
Veselim se utorku, srijedi i petku. To je veselje punjene paprike s pireom, gulaša od divljači s domaćim njokima, fiš paprikaša ili brodeta. Sarma mi je dosadna, a nisam sklon filekima pa za te dane biram grah s kobasom ili odojak s ražnja.
Veselje ne bi bilo moguće da u Domaćici uistinu ne pripremaju hranu. Ni jedno jelo nije posve isto iz tjedna u tjedan. Upravo zato jer se uistinu kuha. Ne primjenjuju  se instant-rješenja. Nema pašticada spremnih u 15-ak minuta. Fiš paprikaš je majstorski rad i rezerviram ga dva dana unaprijed. Ne možeš fejkati fiš paprikaš. To je utaživanje iskonske gladi na način koji su ljudi u gradovima, u staklenim zgradama i uredima u kojima sjede 11 sati, posve zaboravili. Uvijek sam se smijao ocu koji je u jednoj ruci morao držati kruh, makar jeo špagete. Više se ne smijem kad mi uz fiš ili gulaš ode pola štruce. Zaboravili smo i što je kruh. Pravi kruh. Srećom, u Domaćici nisu.
Nikad nisam sjeo u taj podrumski prostor a da me nije podsjetio na jednu situaciju svojedobno doživljenu u Veneciji, poznatoj po ponudi za turiste, a sve što se nudi je na površini. Premda lokalnog stanovništva ima malo, oni sigurno ne sjede uz Canal Grande i ne plaćaju lošu pizzu 25 eura, kojoj je minijaturna dimenzija više prednost negoli slabost. Lokalci se spuštaju u podrum neke birtije i za male novce jedu bolje i od najbogatijeg turista. Bolje i autentično. Fiš koji me veseli u Domaćici košta 25 kuna! Nema gableca skupljeg od 30 kn. Osim ako baš ne poželim pola kile odojka.
Međ. Svježe domaće
Takvih mjesta u metropoli kronično nedostaje. Tome u prilog govori i to što ne možeš naručiti gablec dana u Domaćici ako ga više nema, a novi se sprema pa će biti gotov tek za dva i pol sata. Domaćica je postala jako tražena ni dva i pol mjeseca nakon otvaranja. I sve to bez ikakve reklame, osim letka s tipfelerima (premda neusporedivo pismenijeg od jelovnika mnogih razvikanih restorana).
Puno mjesta nudi gablece koji ne koštaju puno i koji mogu zasititi čovjeka visokog 191 cm i teškog 100 kilograma. Domaćica je jedino koje iz dana u dan ostaje vjerno svojem temeljnom konceptu – dnevno svježa domaća jela. S naglaskom na „domaća“. Veselim se novoj narudžbi.

 

Više informacija

  • Adresa: Rapska 4a, Zagreb
  • Telefon: +385 1 6181 453
Pročitano 1744 puta